Prednji i stražnji šva? Izgleda da netko od nas u nešto nije upućen. Ili ja ne znam hrvatsku terminologiju (što je djelomično istina), ili ti ne znaš što je šva - ə. Ja ne bilježim ni ь ni ъ kao ə. Ako već nekako drukčije onda ь kao ĭ a ъ kao ŭ. Havlíkovo pravilo primijeni na bьrati, zato što je sъ- prefiks. I općenito nekako mi se čini da miješaš faze. Nešto su si jezici i sami učinili poslije dijeljenja. Nekada je i analogija s ostalim padežima igrala ulogu u gubljenju ili dodavanju vokala itd.retsam je napisao/la:Jer i jor jesu pravo to - prednji i stražnji šva. I jer i jor su poluglasi koje, praktičnosti radi, najčešće bilježimo kao jedinstveni šva i u standardu ih jednako tretiramo - ispadali su i jedan i drugi. U kasnijim (liturgijskim) tekstovima pristuan je sinkretizam, pa danas oba u hrvatskom imaju odraz /a/, iako je zapravo riječ o glasovima koji su se razvili iz indoeuropskoga kratkoga /i/ i kratkoga /u/. Po Havlikovu bi pravilu rastav prasl. sъborъ glasio ovako: prvi jer odostrag je slab i ispada, zatim nailazimo na o koji je samoglasan i brojač ponovno postavljamo na 0, pa opet nailazimo na jer koji je na slabom poožaju i trebao bi ispasti. Međutim, imamo dublete: sabor i zbor.
Što sada misliš pod pojmom "indoeuropski"? Kojeg indoeuropskog? I hrvatski, i ruski, i njemački, i velški su indoevropski jezici. Jel znači da je naše /a/ od velškog ili španjolskog kratkog /i/ i /u/?
Da nisi možda mislio praindoeuropskog? Od kuda ti ta informacija? PIE vokali su priča za sebe, na njih se previše ne uzdaj. (O tome već znam nešto više).Nemoj ovo shvatiti kao svađu, meni je drago da mogu i na ovom forumu s nekim o ovome prodiskutirati, ali jednostavno se s nečime ne mogu složiti
), jedini mi je izvor literatura koju sam pročitao, drago mi je i nešto više naučiti 
