retsam je napisao/la:Da, ali ja hoću plaću za ono što sam NAPRAVIO, ne za održavanje, održavati može svaki informatičar u firmi, ja održavam starom knjigovodstveni program kao komercijalist i instaliram sve nadogradnje,...ali kao programer ja hoću naplatiti rad i trud kojeg sam uložio u program, mene ne zanim logika da jedan posao stvara drugi jer ga ne mora stvoriti, može se dogoditi da sve tvrtke imaju informatičare koji im održavaju program i meni ne žele plaćati, a i ako budem održavao opet ću naplatiti održavanje, a ne program - onda se postavlja pitanje za što sam se ja školovao?
Ne, programer svoj posao ne obavlja kao stolar koji izrađuje stolove i ormare, on je intelektualni radnik, bliži recimo znanstvenicima.
Uzmi za primjer Einsteina (koji je usput bio hard-core socijalist) da naplaćuje korištenje svojih teorija? Recimo E=mc^2? Ili Mendeljejeva koji naplaćuje postotak od svakog prodanog primjerka periodnog sustava elemenata? Ili uzmi za primjer Bardeena, Brattaina i Shockleya koji naplaćuju svakome izum tranzistora? Uz to i brane bilo kakve nadogradnje na njihov izum (sad bi vjerojatno najjače računalo na svijetu bilo kalkulator).
Najgore u ovim primjerima što je to sve zamislivo jer se intelekturalno vlasništvo i patenti danas doslovno shvaćaju kao materijalna roba i svojim vlasnicima priskrbljuju enormne profite (opet vidi (*1)) na štetu svih drugih.
Zamislite da je doktor Jonas Salk, koji je pronašao cjepivo za dječiju paralizu, patentirao svoj pronalazak? (Srećom, napravio je potpuno suprotno - rekao je da nikad neće takvo što patentirati jer to je kao da patentira Sunce) Nikad se dječija paraliza ne bi tako brzo bila istrebljena, a faramceutske tvrtke postale bi gospodari života i smrti (danas nisu ni daleko od toga) dok bi djeca trećeg svijeta i dalje umirala od te bolesti.
Možda je teško uvidjeti paralelu između nekog softverskog programa i matematičke jednadžbe, algoritma ili postupka, ali to je zapravo identično, a današnja paradigma koju podupire vlasnički softver upravo inzistira na shvaćanju da je program sličniji ormaru nego Pitagorinom poučku (zapravo, ide se ka tome da se sve može patentirati). Skrivanje znanja i zarada po prodanom primjerku "znanja" ima štetu za cijelu civilizaciju, možda ne u svakom slučaju tako kolosalnu kao u slučaju gornjih primjera, ali mjerljivu jer nešto od čega svi mogu imati blagodati, blagodat imaju samo oni koji su si u dobrim odnosima s "vlasnikom" ili imaju para.
Programere treba plaćati i financirati na sličan način kao znanstvenike (one javno financirane) - jer po sadašnjem modelu šteta je za društvo prevelika i sve što uključuje softver je daleko preskupo i većini nedostupno (srećom da je tu slobodan softver). Naravno, takvo je reznoniranje danas nemoguće progurati jer je prejaka interesna skupina koja živi isključivo na intelektualnom vlasništvu, štoviše, i SAD-u i EU-u je u interesu u ovoj krizi nametnuti ostatku svijeta svoju politiku oko intelektualnog vlasništva jer više nemaju realnu prozivodnju, samo "pamet". Nažalost, koliko god raketa u međuvremenu ispucali, teško da će to uspjeti jer je to i praktično neostvarivo, pored toga što je teorijski krivo.
Mogu se složiti da je danas teško ili gotovo nemoguće živjeti od slobodnog softvera, pogotovo u Hrvatskoj, ali to se može promijeniti ako se proširi svijest o štetnosti vlasničkog softvera (doduše prije će to ići u paketu sa širenjem svijesti o štetnosti kapitalizma). Ili će promjena, kako sam već naveo, doći iz ekonomske potrebe: društvo/država napravit će računicu - kupiti vlasničke licence za XYZ milijuna za 10000 korisnika i dalje ovisiti o jednoj firmi ili uložiti XY milijuna u poboljšanje slobodne alternative da zadovoljava sve funkcionalnosti za beskonačno mnogo korisnika i to bez ikakvih ucjena s druge strane. Zato i EK propisuje direktive za korištenje "softvera otvorenog koda" u državnim institucijama diljem EU koje će ubrzo morati i Hrvatska pridržavati (*2).
Imajući na umu takav razvoj situacije, netko može biti poduzetan i osnovati firmu moja će se baviti softverskom podrškom državnih institucija baziranom na slobodnosoftverskim rješenjima. Evo još godinu dana...
----
(*2) Netko će možda uočiti paradoks i nekonzistentnost u politici Europske komisije - s jedne strane podržava tranziciju na slobodni softver (zbog politika štednje), a s druge strane bori se za očuvanje politike intelektualnog vlasništva (tipa guranje ACTA-e) koja je u suprotnosti s idejom slobodnog softvera. Takvi paradoksi upravo su naznaka neodrživosti i pucanja ovog sistema. Kad se fitilji skrate, bit će to prava predstava u kojoj će se političari i ovakve politike utapati u moru proturječnosti.